 Već u 4. stoljeću prije Krista Platon je prezentirao priču o otoku kojeg je progutao Atlantik, priča za koju se ni danas nije utvrdilo radi li se samo o izmišljotini ili je uistinu postojalo mjesto gdje stvarnost graniči s maštom. Legenda o Atlantidi je rođena.
Prema njegovoj teoriji ona se nalazila iza Herkulovih stupova (Gibraltarskog prolaza), u današnjem Atlantskom oceanu, otok golemih dimenzija i napredne civilizacije. Taj otok se smješta kao poveznica među kopnom Afrike i Južne Amerike. U skripti iz koje trenutačno učim za ispit nađoh par interesantnih činjenica. Pošto je sličnost između flore i faune spomenutih kontinenata i atlantskih otoka vrlo mala, pretpostavka je da je takva kopnena veza morala nestat oko polovine tercijara, što govori da je ona postojala prije mnogo milijuna godina, prije prve pojave pračovjeka i legenda kao takva nije mogla doći do Platona predajom svjedoka, no Platon tvrdi da se cijela ta katastrofa dogodila tek negdje oko 8000 godina prije Krista što prema ovim oceanografskim i biološkim podacima nije moguće. U ovoj skripti se spominje postojanje kopna na tom području Atlantika, nazvano Gondwana koje je spajalo današnju Afriku, Južnu Ameriku i Australiju, a nju je more progutalo u tercijaru. Dakle je li Gondwana tražena Atlantida? Ukoliko pretpostavimo da su uistinu postojali Atlantiđani, visoko razvijena civilizacija, baca li to u vodu sve darvinističke pretpostavke o evoluciji života?
Mnogo je teza niklo nakon Platona, Atlantiđane su karakterizirali na mnogo načina, kao posebnu rasu, kao rasu u serijskoj težnji stvaranja savršene populacije, te današnji čovjek nije prvo inteligentno biće koje je hodalo ovim planetom. Možda je ljudska populacija nešto šta se s vremena na vrijeme događa..
U nedostatku fizičkih dokaza možemo se samo oslonit na maštu ili ukoliko je ne koristite, na maštu onih «maštovitijih» ljudi kojih maštaju za sve nas.
Možda je Atlantida uistinu živjela, uostalom tko može pružiti nepobitan dokaz da fizikalni zakoni, na kojima počiva naša percepcija stvarnosti, vrijede baš uvijek i baš svugdje.
|
