Mt. Washington je brežuljkasti predio, kvart, s ulicama drvoreda i kuća s prelaska 19-og na 20-to stoljeće, udaljeno tek nekoliko minuta od centra Los Angelesa. Jedinstveno mjesto za John Matkowskog, koji je našao malu kolibu s početka 20. stoljeća u ulici ironičnog naziva «Future Street».
Tamo se preselio 1985. godine, i od početka svog života u kući, čuo je čudne zvukove, ali kuća je bila stara, te je pretpostavio da su za to krivi stari podovi, cijevi i zidovi. Ponekad bi navečer osjećao «žmarce» duž svog vrata i ruku, no i tu je krivca našao u starosti kuće, koja je vjerojatno uzrok propuha koji je vrlo lako mogao uzrokovati te simptome.
Tog je mišljenja bio sve do 1990. godine kada su zvukovi i osjećaji postali intezivniji. John je počeo osjećati prisutnost, ponekad bi krajičkom oka vidio sjenu koja bi nestala čim bi okrenu glavu i direktno pogledao prema njoj. Ponekad bi se čuli vrlo jaki udarci u sobi do, no kad bi John otišao vidjeti o čemu se radi, ne bi naišao na ništa neobično. Priča kako bi osjećao po rukama nešto poput opekotina od sunca, te je tako znao da se nešto nalazi u njegovoj prisutnosti. Nije on bio jedini, i prijatelji bi prilikom posjeta osjećali neku prisutnost.
Kako je njegova koliba bilo omiljeno mjesto prijateljskom roštiljanju, jednog ljetnog popodneva, John je, u društvu svoje ekipe, ponovo osjetio poznat osjećaj pečenja po rukama, a zdjela za salatu je bez ikakvog razloga eksplodirala i razletjela se u tisuću komadića. Događaj je bio u najmanju ruku neobičan te je John kontaktirao proizvođače te zdjele da sazna postoji li kakva okolnost pri kojoj bi zdjela mogla tako eksplodirati. Proizvođači su bili zatečeni i u čudu više negoli sam John.
Nedugo nakon tog događaja John Matkowsky je iznajmio svoju kolibu prijatelju John Huckertu. Huckert je kao i Matkowsky gotovo odmah čuo čudne zvukove, čudne sjene su se «vukle» po podu kuće i zidovima dnevnog boravka. I naravno i on je osjetio prisutnost.
«Čitao sam nešto za stolom, i u jednom trenutku sam osjetio da je netko došao iza mene i stavio mi ruku na rame. Naravno, kad sam se okrenuo, u prostoriji nije bilo nikoga. Adrenalin mi je skočio i sve me to činilo nervoznim. Nisam znao što je to točno bilo, no isključivši sve mogućnosti na kraju nije ostalo ništa što je moglo prouzrokovat taj osjećaj»
Dva John-a su istovremeno bila preplašena i zaintrigirana za tu pojavu. Činilo se kao pojava nije imala namjeru ih ozlijediti, nego samo ih učiniti svjesnim njene prisutnosti. Što su više bili otvoreni mogućnosti da se u tom slučaju radi o duhu, to se pojava više i češće pojavljivala. Huckert je tvrdio da je čak i vidio duha u njegovoj «ljudskoj formi» kao starijeg čovjeka koji stoji pokraj njihovog kauča, i kad je trepnuo starca više nije bilo.
Jedini dokazi da se tu radi o duhu bili su čudni zvukovi, čudne sjene i osjećaji, tako da sve to moglo vrlo lako pripisati nekoj psihičkoj bolesti ili čak umoru. No preokret se dogodio kada je Huckert na Božić 1991. godine od svog oca na dar dobio fotoaparat Polariod. (znate onaj fotoaparat koji odmah nakon slikanja razvija slike).
Kada se vratio u Los Angeles uslikao je par slika po kući da pokaže Matkowskom kako fotoaparat radi. Sve su slike bilo posve normalne, bez ikakve nepodudarnosti. Sve do ožujka sljedeće godine kada je Huckert osjetio poznate žmarce po vratu koje je upućivalo da se duh nalazio blizu.
Iz nikakvog posebnog razloga uzeo je fotoaparat i uslikao sobu. Tada su se vrata kupaonice otvorila sama od sebe. Slikao je vrata, i na slici dobio čudni obris koji je bio i strašan i smiješan u isto vrijeme. U početku su mislili da nešto nije u redu s filmom, no kad su kupili novi i ponovili slikanje, duh se i dalje pojavljivao na fotografijama u bilo koje doba dana i noći. Slike su naravno odnijeli nekom poznaniku u laboratorij za profesionalnu fotografiju, koji nikako nije mogao ustanoviti kako se ta pojava mogla naći na fotografijama, proučili su i sam fotoaparat, no on je radio sasvim regularno.
Ljudi su naravno bili skeptični. Kada je Ross Harpold došao u kuću na njihovu zabavu pogledao je fotografije i podsmjehujući se upitao je Huckerta da li se duh nalazi sad među njima. Na što je Huckert odgovorio da ne zna. Ross je uzeo fotoaparat, upitao «Je si li tu?» i okinuo sliku. Kako se slika razvijala, na njoj su se polako počela nazirati slova. Pisalo je «YES».
Matkowsky je upitao «Kako se zoveš?» i okinuo sliku. Jasno se na slici nazirala riječ «WRIGHT». Nastavili su s pitanjima. «Je si li ti dobar ili zao duh?» Odgovor je bio «FRIEND»
U sljedećih nekoliko mjeseci Matkowsky i Huckert su napravili stotinjak fotografija na kojima su se pojavile riječi. Uglavnom su odgovori bili na engleskom, ponekad na latinskom, no uvijek su davale konkretan odgovor na direktno pitanje.
«Gdje ideš kada nisi ovdje?» Odgovor je bio: «Flux»
«Tko je bio Wright?» Ovaj put odgovor je bio na latinskom: «Et alia corpus delicti," što znači – među ostalim žrtva ubojstva.
Započela su istraživanja u kući Matkowskog i Heckerta. Istraživački tim je nakon nekoliko sati fotografiranja dobio prve rezultate.
«Jesu većina duhova dobri ili loši?» Kako se slika razvijala pojavila se i poruka. «THERE ARE NUMEROUS REMEDIAL LEMURS» Poruka koja se na prvi pogled čini kao «šala duha», no u latinskom riječniku Hackert je pronašao da su lemuri u startorimskoj kulturi bili duhovi mrtvih koji hodaju noću.
Pitanja su se i dalje postavljala i odgovori su dolazili sa svakom razvijenom slikom sve do pitanja «Wright, hoćeš li ovdje biti još dugo vremena?» Duh je odgovorio: «SED HAEC PRIUS FUERE» što znači: ovo sve je sada gotovo. I to je bila zadnja poruka na slici.
Uz mnoge ghostchasere u kuću je došao i svjetski poznat vidovnjak Peter James. Iako je u početku bio skeptičan u pogledu «duha pisca» priliko ulaska u kuću odmah je osjetio prisutnost. Noge su mu se tresle, i osjećao je vibracije kroz tijelo. Telepatski primao je imena. Gilbert, Robert i Amelia. Matkowskoy i Heckert su bili u čudu. To su bili prijašnji vlasnici. Vlasnički list nisu nikom pokazali, niti su spominjali prijašnje vlasnike. No opet Peter James je možda mogao iz nekog drugog izvora saznati te informacije. Peter je ipak smatrao da nijedan od te trojice nije bio «duh pisac».
Hodajući kroz kuću Peter je zastao na jednom mjestu govoreći kako je to duhovni vrtlog, neka vrsta prolaza svijetova kroz koji duhovi ulaze u kuću. Tad je osjetio kako nešto dolazi kroz vrtlog. Matkowsky ga je uslikao. Slika je pokazivala čudne oblike, bolje rečeno duhove koji su okružili Petera. Peter je tada rekao da se nalaze dva različita duha. Jednog je opisao kao duha Indijskog plemena koja se davno nalazila na području ovog susjedstva, a ova kuća se nalazi na području koje je bilo centar plemena. Drugi duh jebio, kako Peter kaže, umoren i moguće da je zakopan ispod kuće.
Matkowsky i Huckert su kako bi dokazali tvrdnje Peter Jamesa počeli kopati male rupe uokolo kuće. U jednoj su pronašli posude za koje je kasnije utvrđeno da su pripadali Indijancima. Matkowskom i Hackertu to je bio dovoljan okaz kako je Peter govorio istinu.
A šta se tiče tijela zakopanog ispod kuće, iako ne sumnjaju da se tamo nalazi neće ga pokušavat iskopat, jer takva akcija bi zahtijevala pomicanje odnosno rušenje kuće, uostalom godine života s Wright-om pokazale su im da im on nije nikakva smetnja, dapače od susreta s Wright-om postali su filozofi kako sami kažu.
Što se tiče pokušaja prevare u ovom slučaju, stručnjaci su dokazali da je moguće samo dvostrukom ekspozicijom, no za takvo nešto bilo bi potrebno barem sat vremena pripreme. Kako je tim istražitelja koristio vlastite fotoaparate i filmove ova se teorija slobodno može odbaciti.
Nažalost nisan nigdje uspila nać nikakvu sliku šta se tiče ovog slučaja (ja sam čula za njega u jednom dokumentarcu) a baš san htjela da vidite koliko su spooky te fotografije, slova izgledaju kao da ih je nešto izgrebalo prije nego napisalo.
A što se tiče duhova i fotografija – čini se da je «good ghost» otkrila način kako ih sigurno uhvatit na slikama – koga zanima trk na njen post.
UPDATE:
Posebno radi ovog skinuh program Screen shot :) pa evo slika:
|
